Mi na razne načine potvrđujemo svoju vrednost. Jedan od tih načina je i odluka da su nam potrebe drugih uvek ispred sopstvenih. Ukoliko dovoljno dugo to radimo, zaboravimo koje su naše potrebe. Iz našeg perfekcionizma, najjednostavnije rečeno, ide prisilna rečenica: Vrediš dokle god si tu za druge. I onda se nekad desi da smo sve razumeli, da tog dana više nemamo kome da pružimo razumevanje, ili naprosto da smo se umorili od toga i kreću pitanja:
A šta je sa mnom? Ko će mene da razume? Da li i ja sam sebe razumem? Šta ja želim?
I to postane vrlo zbunjujuće, jer se mnogo vremena nismo pitali to. To je čest slučaj, recimo sa decom, koja su, po proceni roditelja, bila dovoljno starija od braće i sestara, da su mogli da im izigravaju roditelje.
Uloga Spasioca samo zvuči lepo, ali uopšte nije, jer se ta igra obično završi u Žrtvi. Ja sam tu za sve (Spasilac), ali ko je tu za mene (Žrtva).
Ako izigravamo Spasioca, treba da osvestimo to i da prestanemo to da radimo, jer to ne dokazuje našu vrednost. Vredim samo ako sam tu za druge je uverenje, i to veoma loše po nas. Vredim uvek je istina.
Ovo je jedno od 100 pitanja na koje sam odgovorio u Priručniku “100 pitanja i 100 odgovora o anksioznosti”. Više o priručniku možete pročitati ovde.